Razlika između onoga što učimo i onoga što nam je zaista potrebno
Postoji jedna rasprava koja se u našim krajevima vuče kao stara kolektivna rana. Rasprava sa samo dva moguća izlaza: jedan je naučni, nedokazan, i drugi teološki, pa samim tim nedokaziv.
Jesmo li nastali evolucijom ili nas je Bog stvorio?
Svaki nastavnik biologije je “znao” šta je istina, a svako ko se usudio reći suprotno dobio bi jedinicu. Ipak, to u školi naučeno znanje nismo smjeli olako odnijeti kući, niti ga, ne daj Bože, spomenuti nani ili babi. One su, bolje od svakog nastavnika biologije, “znale” da nas je sve stvorio Bog.
Tako smo, razapeti između jedinice i nanine oklagije, još kao djeca vrlo brzo naučili jednu važnu vještinu: da odgovor češće zavisi od onoga kome ga dajemo nego od samog pitanja.
Tek godinama kasnije postajalo je jasnije da zakon evolucije zapravo jeste Božiji zakon i da su i nana i nastavnik biologije bili u pravu. Jer samo Božiji zakoni mogu biti savršeni, nepromjenjivi i uvijek pouzdani.
Da bi dokazao proces evolucije, Darwin je krenuo na put oko svijeta u potrazi za fosilima. Tražio je tragove kontinuiteta, dokaze da današnje vrste nisu drastično drugačije od onih davno izumrlih. Upravo zbog načina na koji je evolucija dokazana, često je doživljavamo kao proces koji se odvija kroz vijekove. Kao nešto sporo, udaljeno, gotovo apstraktno.
Međutim, evolucija se ne dešava “tokom vremena”. Ona se dešava sada. I samo sada.
Svaki milimetar tog puta dešavao se u tadašnjem sadašnjem trenutku, uzrokovan isključivo parametrima koji su u tom trenutku bili stvarnost. Ta svijest o kontinuitetu evolucije važnija je nego što se na prvi pogled čini, naročito kada shvatimo da evolucija nije proces napretka. Ona nije prelazak s lošijeg na bolje. Ona je proces prilagođavanja trenutnim izazovima. Ne sutrašnjim. Ne dugoročnim. Isključivo sadašnjim.
Ako su izazovi takvi da zahtijevaju da postanemo slabiji kako bismo preživjeli ovaj trenutak, mi ćemo bez greške krenuti tim putem, bez obzira na to kakve će dugoročne posljedice takav izbor imati. U pitanju nije moralni izbor ili dugoročno razmišljanje. To je prosta adaptacija.
I tu dolazimo do pitanja: kakve sve ovo ima veze sa znanjem i vještinama?
Vratit ćemo se toj temi nakon ove kratke digresije.
Šta je uopšte proces učenja? To je proces u kojem se, pod uticajem različitih podražaja, u našem mozgu grade nove i jačaju postojeće sinapse. Sinapse možemo zamisliti kao puteve koji povezuju različite tačke u mozgu. Neki su rijetko korišteni, pa samim time slabi, drugi široki i dobro utabani. Ako ste ikada u parku primijetili stazice koje presijecaju travu pored betoniranih puteva, znate o čemu govorim. Nastale su jer je velikom broju ljudi bilo logičnije da ide tim putem. Isto se dešava u našem mozgu. Putevi koje često koristimo postaju jači. Sve što ponavljamo, radimo sve bolje. To je suština učenja. Ponavljanje je majka znanja.
Na prvi pogled, škola se savršeno uklapa u ovaj proces. Idete na nastavu, slušate predavanja, dobijete knjige, ponavljate i malo-pomalo gradite znanje. Zar ne?
Hajde da taj proces testiramo na učenju stranog jezika.
Prvo učimo osnovne riječi: ja, ti, on, ona, ono… žuta, zelena, plava, kuća, kašika, krava, ptica… Zatim počnemo sastavljati jednostavne rečenice. “My name is Ana. I like apples.” Kad rečenice postanu malo kompleksnije, to je savršena prilika da se doda i malo gramatike. Vremena, pravila, izuzeci… Sve to učimo, naravno, na svom jeziku, jer strani još ne znamo dovoljno dobro.
Možda već djeluje pomalo čudno, ali je to jedini ispravan put, jer učiteljica upravo tu vrstu znanja i očekuje od nas. Ove informacije odnesemo kući i ponavljamo. Ako dovoljan broj puta ponovimo definiciju glagolskog vremena, velika je vjerovatnoća da ćemo, kada nas budu ispitivali, dobiti čistu peticu. Ako smo tako marljivo ponavljali sve predmete, bili smo odlični učenici.
Podsjetimo se: znanje je trag u neuronskoj mreži koji su iza sebe ostavili pješaci na stazama kojima su često prolazili.
A onda se studentski dani završe i dođe vrijeme da se zaposlite i primijenite stečeno znanje. Dolazite na sastanak sa klijentom, strancem, i suočite se sa istinom. Godine obrazovanja izgradile su neuronske mreže koje savršeno poznaju gramatiku i prevod svake riječi. Jedini problem je u tome što stranac nije učiteljica. Njega ne zanima koliko dobro znate gramatička pravila niti će vas pitati kako se neka riječ stranog jezika prevodi na vaš. On od vas očekuje tečnu komunikaciju u realnom vremenu.
Ova vještina zahtijeva neuronsku strukturu kakvu tokom školovanja niste trebali graditi da biste dobili dobru ocjenu, a sada je, u tri sekunde koliko je sagovornik spreman čekati da počnete odgovarati, ne možete ni izgraditi.
Da biste sada komunicirali, primorani ste koristiti alternativne puteve. Prvo formirate rečenicu na svom jeziku. Zatim riječ po riječ prevodite, preraspoređujete i na njih primjenjujete naučena gramatička pravila ne bi li izgovorena rečenica imala smisla. Jedini način da sad proizvedete riječi na stranom jeziku jesu snažne neuronske veze koje imate, upravo one koje ste tokom edukacije izgradili.
Činjenica je da vas one sada vode zaobilaznim, mnogo sporijim i kompleksnijim putem do cilja, ali to je jedini put koji ste izgradili. Još tužnija činjenica je da će svaka nova upotreba ovih zaobilaznih puteva u neuronskoj mreži upravo njih dodatno ojačati i učiniti dominantnim. Zbog toga se i kaže da je teže popraviti pogrešno naučeno nego steći novo znanje.
Nažalost, ovaj problem nije samo vezan za strani jezik. On je veoma često ukorijenjen u svim oblastima znanja koje smo tokom edukacije stekli, a njegova suština leži u činjenici da smo tokom obrazovanja gradili znanje, a potpuno zanemarili izgradnju vještina.
Neko će reći da je znanje zapravo jedna vrsta vještine, i pod određenim uslovima s tim se mogu složiti. Ako stečeno znanje koristite isključivo za prenošenje tog istog znanja budućim generacijama, tada je ono zaista vještina. Ali vještina čija je upotrebna vrijednost ograničena na proizvodnju novog znanja koje, van tog zatvorenog kruga, često nema praktičnu vrijednost.
Naravno, postoje i ljudi koji shvate da teorijsko znanje ima i praktičnu vrijednost, pa ga van nastavnog programa pretvore u stvarnu vještinu. Ali to nije rezultat sistema. To je rezultat individualnog napora. U svim drugim slučajevima, znanje ostaje skup rečenica koje opisuju potencijalnu vještinu. Ono samo po sebi tu vještinu ne gradi.
Znanje objašnjava kako se bicikl vozi. Vještina vam omogućava da ga zaista vozite. Ta dva koncepta su toliko različita da čak mogu postojati i jedno bez drugog.
Teorija muzike je izuzetno kompleksna. Djeca provode i po četrnaest godina u muzičkom obrazovanju da bi razumjela harmoniju i strukturu. A onda odete u kafanu i zateknete muzičare koji ne znaju sa notnog papira pročitati jednu notu, ali vam muzikom istjeraju suze na oči.
E sad se s punim pravom možete pitati: kakve sad ovo ima veze s evolucijom?
Pa, kao što zaključismo, evolucija nije proces koji se dešava u prošlosti ili budućnosti. Ona se dešava sada. U trenutku kada učiteljica prozove učenika i zatraži da na svom jeziku objasni gramatičko pravilo stranog jezika. U tom trenutku, učenik ima samo jedan problem: odgovoriti ispravno i za to biti nagrađen ili biti posramljen i kažnjen lošom ocjenom. Budući sastanak s klijentom u tom trenutku nije u dometu njegovog radara. Da bi preživio, on se morao prilagoditi sadašnjem izazovu.
Naizgled nevažan trenutak, zar ne? Međutim, dugoročne posljedice koje je Darwin prepoznao i nazvao evolucijom upravo su posljedica ovako malih i naizgled beznačajnih trenutaka u kojima odluka zavisi isključivo od trenutnog izazova i kratkoročnih posljedica.
Dakle, odgovor na pitanje gdje kao društvo, pa i cijela civilizacija, dugoročno idemo treba svesti na pitanje: “Jesu li pravila igre koja smo postavili takva da ostvarivanje refleksnih, kratkoročnih interesa pojedinca vodi u napredak ili nazadovanje društva kao cjeline?”
Sve dok su pravila postavljena tako da je zadovoljavanje interesa pojedinca u sukobu sa interesom društva, mrko nam se piše.
Ovaj zakon evolucije je univerzalan, pa bismo mogli reći da je proces prilagođavanja pravila koja vladaju u jednom društvu veoma složen i dugotrajan zadatak. Slažem se: neko će postati advokat, neko prodavac, neko građevinac, a neko političar i svi ćemo se na svom putu susretati sa potpuno različitim izazovima. Neki će morati odustati od etičnosti da ne bi stvarali neprijatelje okruženi prevarantima. Drugi će prodati moralna uvjerenja kako bi podilazili onima koji zloupotrebljavaju povjerenu im ulogu u društvu. Treći će, u izostanku bilo kakvog motiva, odustati od bilo kakvog zalaganja. Svako će, suočen sa izazovom preživljavanja današnjeg dana, osjetiti različite aspekte loše postavljenih pravila u cijelom društvu.
Međutim, ne smijemo zaboraviti jednu važnu činjenicu. Bez obzira na to šta smo u životu postali, svi smo u jednom periodu života morali biti učenici, svi smo stajali u istom redu ispred škole i svi smo imali iste brige. Dakle, bez obzira na sve razlike koje danas imamo, postoji to čarobno mjesto koje zovemo “školom”, koje sve nas, ili bar buduće generacije ako je za nas već kasno, može načiniti boljima. Upravo zbog toga je odgovornost koju obrazovni sistem nosi veća od bilo čega drugog u društvu. I upravo zato je proces unaprjeđenja obrazovanja toliko bitan za sve nas.
Pa, ako znamo da je obrazovni sistem ključ uspjeha društva, nameće se pitanje koje je mnogo neugodnije od bilo kojeg gradiva: zašto ga onda nismo u stanju preoblikovati tako da gradi vještine i vrijednosti koje su nam zaista potrebne?
Odgovor leži u temeljima fizike.
Svaki sistem teži da zadrži smjer, pravac i brzinu kretanja. Što je sistem glomazniji, to je potrebna veća sila da bi se njegov kurs promijenio.
Problem postaje još složeniji kada na tu inerciju dodamo i spoljašnje sile koje, iz različitih razloga, nastoje da brod ostane na istom pravcu.
Kada je u pitanju ovako glomazan sistem, ne treba stati pred njega i pokušavati ga zaustaviti. Trebamo biti mudri, razumjeti njegov zamah i iskoristiti ga da bi iz njega stvorili nešto novo i bolje.
Nastavit će se…
