Od duhovnog rasta do proizvodne trake

Edukacija nije nastala juče, niti je proizvod modernog doba. Prvi oblici obrazovanja bili su fleksibilni, prilagodljivi svakom pojedincu i vođeni njegovim stvarnim interesovanjima. Svako je mogao istraživati ono što ga zanima, tempom koji mu odgovara.

Dovoljno je vratiti se u doba antičke Grčke i Rima, kada se znanje nije sticalo iz obaveze, već iz radoznalosti i unutrašnje potrebe da se razumije svijet. Filozofi su tada sjedili pod sjenama maslina i platana, okupljali se u vrtovima (poput Platonove Akademije ili Aristotelove Liceje) i slobodno raspravljali o pitanjima koja su ih intrigirala. Nije bilo rigidnih kurikuluma, ni nametnutih tema. Svako je birao svoj pravac. Sokrat je postavljao pitanja na atinskim trgovima, izazivajući mlade da sami misle i dolaze do zaključaka. Platon je razmatrao prirodu stvarnosti i pravde, Aristotel je tragao za uzrocima svega postojećeg, baveći se podjednako logikom, biologijom, politikom i poezijom.

Tadašnje učenje nije bilo formalizovano predmetima i ocjenama. Znanje je bilo društveni kapital, ali i izvor ličnog zadovoljstva. Ljudi su pratili sopstvenu znatiželju. Neko je istraživao zvijezde, neko bilje, drugi ljudsku prirodu ili vještinu govorništva. Različiti putevi razvoja znanja nisu bili ograničeni spoljašnjim normama, već vođeni unutrašnjom motivacijom. Razgovori su se razvijali organski, od pitanja do pitanja, bez žurbe da se “postigne cilj” osim samog razumijevanja.

U takvom okruženju, znanje je raslo zato što su ljudi željeli da ga šire, ne zato što su morali, već zato što ih je vukla strast, znatiželja, potreba za smislom. Edukacija je bila proces otkrivanja, a ne memorisanja. I svaki pojedinac je kroz to otkrivanje mogao da pronađe svoj jedinstveni doprinos znanju zajednice. To je bio period kada je intelektualna sloboda bila temelj napretka, a ne prepreka koju treba ukalupiti i mjeriti.

Takav model znanja bio je istinski inspirativan, ali istovremeno i privilegovan. Bio je dostupan samo malom, izdvojenom sloju društva. Filozofi i učenjaci tog doba uglavnom su pripadali eliti; masa je bila isključena. Većina ljudi nije imala ni vremena ni resursa za potragu za znanjem. Svakodnevni život bio je ispunjen borbom za osnovnu egzistenciju. Znanje je bilo luksuz, a ne potreba.

Pismenost kao industrijska potreba

Početkom 19. vijeka, svijet ulazi u eru fabrikâ, masovne proizvodnje i urbanizacije. Stvorila se sasvim nova društvena dinamika: odjednom je postalo neophodno da ogroman broj ljudi zna čitati, pisati i računati. Bez tih osnovnih vještina, radnik nije mogao pročitati uputstvo za mašinu, ispravno izračunati mjere, razumjeti pravila sigurnosti ili voditi evidenciju o proizvodnji. Industrija je zahtijevala pismenost, ne iz znatiželje, nego iz čiste praktičnosti.

Ovaj novi koncept obrazovanja bio je potpuno logičan, razuman i u tom trenutku nužan. Masovno opismenjivanje je omogućilo ljudima da dobiju posao, da doprinesu društvu i podignu standard života. Škola je postala sredstvo ekonomskog napretka i društvene mobilnosti. Ali, ova transformacija je bila potpuna suprotnost obrazovanju kao slobodnom, ličnom traganju za znanjem i smislom.

Dok je u antičko doba obrazovanje bilo vođeno unutrašnjom potrebom za znanjem, u industrijskom dobu ono postaje alat za postizanje eksternih ciljeva. Više nije važno šta pojedinca istinski zanima. Važno je šta mu je potrebno da bude “upotrebljiv” u sistemu. Cilj obrazovanja postaje formiranje radne snage koja je funkcionalna i efikasna, a ne pojedinca koji je slobodan da istražuje svijet prema sopstvenim sklonostima.

Međutim, kako se društvo razvijalo, tako su rasli i zahtevi koje je ono postavljalo pred obrazovni sistem. Industrijska i tehnološka ekspanzija otvorile su čitav niz novih potreba i izazova za koje je bilo jasno da ih puka pismenost ne može pokriti. Radna mjesta su postajala raznovrsnija, a svaka nova oblast društvenog života tražila je od ljudi barem osnovno razumijevanje šireg spektra znanja.

Fabrike su zahtijevale poznavanje osnovnih principa fizike, hemije i mehanike. Poljoprivreda više nije bila samo stvar tradicije, već i osnovnog razumijevanja biologije, klimatskih faktora pa čak i hemijskih procesa. S razvojem gradova i modernizacijom društva, postalo je važno da ljudi razumiju osnove geografije, ne samo da bi znali gdje se šta nalazi, nego i kako prostorne, klimatske i društvene promjene utiču na svakodnevni život. Turizam i međunarodni kontakti učinili su znanje o drugim narodima, kulturama i jezicima poželjnim, dok je širenje komunikacija i medija otvorilo potrebu za razumijevanje osnova sociologije i istorije kao i procese koji su oblikovali zajednicu u kojoj živi.

Ohrabren uspjehom masovnog opismenjavanja, obrazovni sistem je počeo širiti spektar “opštih” znanja koja su postala obavezni dio školovanja. Kurikulum je rastao: pored jezika i matematike, uvodili su se istorija, geografija, biologija, fizika, hemija, društvene nauke i umjetnost. Ideja je bila da svaka osoba, bez obzira na kasnija zanimanja, dobije široku osnovu, “opšti temelj” koji bi joj omogućio da razumije svijet u kojem živi i da se lakše prilagodi novim izazovima.

Obrazovanje je tako prešlo iz faze osnovne pismenosti u fazu široke informisanosti, sa vjerom da kvantitet osnovnih znanja stvara kvalitetniju i funkcionalniju ličnost. Ali, s ovim proširenjem, otvorila su se i nova pitanja: da li je dovoljno “dodati” više sadržaja, ili je suština u tome kako i zašto se ta znanja prenose i povezuju?

Svrha ovog proširenog koncepta obrazovanja bila je plemenita: pripremiti djecu za život u novom, dinamičnom svijetu, proširiti im vidike i načiniti ih spremnijim za realnosti koje dolaze. Ideja nije bila u prostom gomilanju informacija već u suštinskoj izgradnji širine pogleda na svijet, u stvaranju generacija koje razumiju sebe, druge ljude i svijet u kome žive.

Svaki predmet u osnovnom obrazovanju imao je viši cilj. Istorija je trebala da izgradi osjećaj za protok vremena, da nam kroz priče o usponima i padovima civilizacija pomogne da učimo iz grešaka koje je čovječanstvo pravilo, kako bismo postali bolji, mudriji ljudi. Biologija je bila tu da nas poduči vrijednosti i čudesnosti živog svijeta, da izgradimo poštovanje prema prirodi, biljkama, životinjama, da shvatimo svoju povezanost sa svime što diše i raste. Geografija je trebala da nam otvori oči za ljepotu, raznolikost i bogatstvo planeta, da naučimo poštovati različitosti i razumijemo kako su klimatske, kulturne i društvene prilike oblikovale mjesta i ljude. Fizika i hemija su trebale da u nama razviju radoznalost i sposobnost kritičkog razmišljanja, da nas nauče kako stvari funkcionišu na najosnovnijem nivou, ali i da razviju osjećaj odgovornosti za upotrebu znanja.

Cilj je bio izgraditi otvorene, informisane, empatične ljude i društvo koje razumije prošlost, poštuje prirodu, slavi raznolikost i kritički promišlja o svijetu.

Statistika umjesto smisla

Pitam se, kako je ovako uzvišen cilj obrazovanja i vizija koja je zaista mogla svijet načiniti boljim mjestom za život dovela do toga da danas imamo onoliko istorija koliko imamo naroda, svaka ispričana iz svog ugla, svaka podložna manipulaciji i često korištena za produbljivanje podjela i opravdanje? Zašto biologija nije uspjela da nas nauči poštovanju živog svijeta, već smo postali jedina stvorenja na Zemlji koja sistematski uništavaju vlastiti dom, svjesno zanemarujući posljedice? Zašto geografija, umjesto da bude prozor u ljepotu i raznolikost planete, najčešće ostaje zbir statistika gdje je važnije zapamtiti koliko ovaca ima u Australiji ili koliko uglja se godišnje iskopa u Rusiji, nego razumjeti zašto su ta mjesta posebna i šta ih čini jedinstvenim?

Kako smo došli do toga da suštinu zamijenimo formom, a smisao svedemo na zbir trivijalnosti? Ko je odlučio da je važnije da dijete zna napamet hemijsku formulu kalcijum-karbonata, nego da razumije način na koji hemija oblikuje svijet oko njega, zdravlje, klimu, svakodnevicu?

Odgovor je toliko banalan da je gotovo uvredljiv: smisao obrazovanja žrtvovan je zarad mjerljivosti. Jer, kako ocijeniti da li je neko zaista razvio osjećaj za vrijeme, uzrok i posljedicu? Kako kvantifikovati empatiju, razumijevanje, kritičko mišljenje ili poštovanje prema prirodi? Školski sistem ne trpi ono što ne može da se izmjeri pa sve ono što ne može biti predmet testa, biva marginalizovano ili izbačeno. Na toj istorijskoj raskrsnici, obrazovni sistem je odabrao ono što može biti prebrojano, upisano u tabele i statistike.

Tako su datumi postali važniji od razumijevanja procesa, brojevi ovaca od istinskog doživljaja prirode, a napamet naučene formule zamijenile su suštinsko razumijevanje svijeta. Forma je preuzela primat nad sadržajem, statistika nad smislom.

Već godinama je jasno da nešto fundamentalno “smrdi u državi Danskoj”. Reforma obrazovanja je fraza koja se ponavlja kao loša šala. Svaki pokušaj promjene uglavnom je bio kozmetičke prirode, poput zatezanja bora na licu. Pogled u ogledalo bi prvih nekoliko dana stvorio osjećaj zadovoljstva i načinio da zaboravimo da će već mjesec dana poslije sve biti po starom.

Ipak, lako je biti general poslije bitke. Lako je iz današnje perspektive, u doba vještačke inteligencije, kritikovati sistem koji je nastajao u eri kada je crno-bijela knjiga bila tehnološki vrhunac. Obrazovni sistem kakav danas poznajemo rezultat je složenih društvenih, tehnoloških i političkih okolnosti. Nije imao luksuz da bira – morao je da se prilagođava zakonima evolucije. Tražiti danas krivce za to što obrazovanje ne prati ritam savremenog društva ne samo da je besmisleno, već je i neodgovorno. Tempo promjena je danas toliko ubrzan da ga teško prate i oni koji ga stvaraju.

Istovremeno, pomiriti se sa statusom quo, prihvatiti da je obrazovni sistem takav kakav je i da ga ne treba dirati, značilo bi kapitulaciju pred vlastitom budućnošću. To je greška za koju bismo na kraju mogli kriviti samo sebe. Naša odgovornost nije da žalimo za propuštenim prilikama, već da prepoznamo gdje sistem puca i da djelujemo.

Kada bilo koji sistem prestane da ispunjava svoju osnovnu funkciju, neophodno je preispitati njegove elemente: šta je dotrajalo, šta se može zamijeniti, da li je popravka moguća “u hodu” ili zahtijeva radikalan pristup? Možemo li sebi priuštiti period prilagođavanja, postoji li alternativa? I što je najvažnije, šta zapravo želimo da postignemo tom promjenom?

Ništa od ovoga nije drugačije ni kada je riječ o obrazovanju. Prije nego što počnemo govoriti o reformama, nužno je dijagnostikovati stvarno stanje: koje su bolesti obrazovnog sistema, gdje su tačke pucanja, šta nas zaista sprječava da napravimo iskorak?

U narednim tekstovima pokušat ću da otvorim ova pitanja, analiziram gdje i kako je obrazovanje izgubilo vezu sa stvarnim životom, šta nas blokira i šta bi zaista značila temeljita, a ne kozmetička, promjena.

Nastaviće se…